Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ „Volja za životom“ stvorila čitavu preradu voća i povrća

„Volja za životom“ stvorila čitavu preradu voća i povrća

122

Na njih naleteh posve slučajno, kad je već mrak krenuo  da pada na Beograd, a sajamske hale lagano počele da tihnu. U ćošku, odvojeni od svih, slabo primetni, ali raspoloženi za priču i sa željom da se o njima čuje. Udruženje osoba sa cerebralnom i dečjom paralizom iz Velike Plane „Volja za životom“, postoji već dvadeset godina, a borba za bolji život njihovih članova je neprestana. Da mogu, da su vredni, da ne posustaju, videlo se i po izloženim proizvodima. Pre nekoliko godina, kad smo ih  prvi put sreli na štandu su imali samo sušene jabuke. Sada je priča sasvim drugačija.

– Udruženje osoba sa cerebralnom  dečjom paralizom iz Velike Plane „Volja za životom“ radi i postoji već dvadeset godina. Mi imamo tri licence za pružanje usluga iz socijalne zaštite, personalna asistencija, lični pratilac i dnevni boravak za decu sa smetnjama u razvoju. U Starom selu nadomak Velike Plane imamo „Kuću sunca“. To je stanovanje uz podršku, gde boravi 15 korisnika, koji će kasnije biti ohrabreni da život posle smrti roditelja nastave tu, rade i imaju svoj biznis.  U toj kući žive sa negovateljicama, ali ih učimo da mogu samostalno da se kreću i žive u društvu – objašnjava Slađana Ilić Radulović personalni asistent za osobe sa invaliditetom u Udruženju „Volja za životom“. E, sad dolazi i onaj bitni deo – hala za preradu voća i povrća u kojoj osobe sa smetnjama i invaliditetom vrlo rado rade.

– U sklopu te kuće imamo halu za preradu voća i povrća, gde radimo osmotsko sušenje voća, kao što su višnje, šljiva, jabuka, kruška.  Počeli smo i sa proizvodnjom sokova od višnje, kruške, šljive, jabuke. Time zapošljavamo i osamostaljujemo osobe sa invaliditetom. Radno su angažovani, zarađuju, imaju svoju ulogu u društvu – pored rada sa voćem i povrćem, angažovani su i kreativnim radom.  

– Imamo i klub za osobe sa invaliditetom gde oni proizvode ukrasne sveće, sapune, ikone, mnogo kreativnih radova. Kroz te radionice  posmatramo koliko šta i ko može, pripremamo ih za dalji rad u radionicama i zapošljavamo ih –  ono što je najbitnije je da kod njih nema straha, na posao idu voljni i željni rada.  

– Kod njih nema straha, oni su željni i voljni rada. Toliko ulažu sebe, da  urade nešto dobro, da ih neko pohvali. Samim tim smatraju sebe korisnim u ovom društvu i da su nešto postigli. Nikad nisu odbili nešto, rade bolje nego osobe bez invaliditeta – zaključila je Slađana Ilić Radulović.

Tekst i foto: Zorica Dragojević