Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Nema vode za vodenicu, ali je vodeničarev sok odličan

Nema vode za vodenicu, ali je vodeničarev sok odličan

322

Kada u vodenicu kreneš sa sestrom koja se od detinjstva „navatala“ straha gledajući prvi srpski horor „Leptirica“ i koja pri samoj pomeni vodeničara preživi stres, svakako će ti put biti zanimljiv. Džaba od Mionice do Markove crkve kod Lajkovca objašnjavanja, moljenja, ubeđivanja. Za nju je vodenica zabranjena zona u koju ulazi samo da bi učinila „direktorki“, slikala na brzu brzinu par slika i iskakala kao da je sami Sava Savanović juri. Psihološka priprema trajala je do samog izlaska iz kola. Na svu muku udarila i neka teška omorina, ne može se dijati, a hodati još teže. Ispred nas već dve porodice kupuju brašno, vode dnevnu politiku, ćaskaju sa vodeničarem Tomislavom Sretenovićem, ulaze, izlaze, razgledaju. Ova moja sve obilazi, okolo naokolo. Sve je snimila i slikala, samo da ne kroči nogom unutra. Bar ne sama.

Jesi li vajat snimila? Pitam reda radi, samo da joj misli skrenem. Ona, mokra, ne od vrućine, već od straha.

Ne melje vodenica, suša je – čujem kako priča vodeničar. Kaže kiše ni za leka, a on skuplja vodu pa kad je nakupi da pusti, da samelje koliko može. U toj vodi sada uživa jato gusaka, malo, ali razdragano. Lupaju krilima o površinu, iskaču na obalu pa se vraćaju, uživaju u čarima leta. Dok posmatramo Tomislav je već doneo osveženje iz prostorije u kojoj se ručava i u omanjoj pećnici peče domaća bela proja, hleb od brašna sa vodenice i možda još ponešto zanimljivo.

Može li sok od cvetova koprive i nane? Hladan? – nudi nas kad smo mu se predstavile, donosi i sipa u čaše, stavljajući ih na sto ispod ogromne lipe koja stvara taman dovoljan hlad sa se može sedeti. A sok, malo je reći da je okrepljujući. Ukus je onaj koji vas mami da pijete još i još, al’ od sramote samo kažete „dosta je ta jedna čaša“.

Ide trideset listova mlade koprive, isto toliko nane i limuna po ukusu – odaje nam recept koji ne zapamtismo ceo, mada nije komplikovan, ali od vrućine mozgovi ne rade. Kad se osvežismo krenusmo da kupimo i neko kilo brašna. Ima mešavinu spelte i ovsa, što nam se najviše svidelo. Ni cena nije strašna, pristupačna, da svako može da kupi. U kvalitet nema sumnje, sve je od sadnje do zrna i mlevenja potpuno prirodno, bez hemije, onako kako se nekada radilo. Još samo da voda nadođe…

Tekst i foto: Zorica Dragojević