Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Ne zviždi u kući skupiće se miševi!!!

Ne zviždi u kući skupiće se miševi!!!

208

Jeste li ikad živeli život pun sujeverja i verovanja? Znate ono „ne valja se na sveca davati ništa iz kuće da ne bi osiromašili“. Život u kome vam baba i razne „babe“ određuju sudbinu gledajući u to kakve su vam oči, pa ako su zelene onda ćete biti zavodnica, neće momci moći da se odlepe od vas, ako imate tanka usta onda ste zla žena, ako vam je prćast nos imate dobru dušu…. i sve tako u red i nedogled…Još kad živite na selu veselo. Od verovanja ne verujete šta sve čujete. Ali, na tim verovanjima odrastale su generacije pre nas, naši dedovi, pradedovi, i u suštini ona nisu uopšte tako loša kad odrastete i možete da ih shvatite.

Sećam se kad bih kao mala sela na dovratak, u stvari kućni prag, a baba naiđe i s pola dvorišta kreće viku:

–  Opeeeeeet. Kolko puta da ti kažem da ne sediš na kućnome pragu? Stalno neku bedu prizivaš – nisam do kraja ni čula već sam od njene vike poskočila i pobegla. A mira ni u kući, ni iz kuće. Ako izlazim da vodim računa na koga prvo nailazim i kako se rukujem, da ruke ne ukrštam da ne dođe do svađe i razdora, da starije obiđem jer ću se ljutiti, ako na decu naiđem biće mi srećan dan.

– Kad dođeš tamo u prijatelje uKuću nemoj da stojiš, sedi, da im ne odneseš mir iz kuće. I nemoj ništa da ostavljaš nepopijeno, ni kafu, ni sok, treba im se ženiti i udavati – i ja tako istrenirana gde god po selu da odem uvek poslušam babu i vratim se kući ponadula od kafa i sokova do na iskap.

A kad smo u kući, jao majko. Taman krenem da čistim kuću metlom, jer tad je takvo vreme bilo i podovi u prostorijama od dasaka, pa ih prvo pometeš, a onda ribaću četku i kofu vode, pa udri, zviždućem i radim, a ona kao da je samo to čekala. Otkud se pojavi nemaš pojma, samo ti je najednom iznad glave i kreće:

– Neeeee zviždiiiii skupiće se miševi, izešće nam krevete. Što meteš prema sebi, kukuuuuu, muž će ti biti rđav – i ja u pola zvižduka začepim usta, zamislim rđavog muža i okrenem metlu od sebe. Šta ću, gde da se loše udam, naopako…i sve zaboravim do jutra, dok ne krenu jutarnji rituali. Umivanje jer gde ćeš van kuće neumiven, čak ni u poljski vece, iako si ga noću sto jedan put obišao i ne dao bog da vatru upalimo neumiveni. Sve će nam loše ići, neće vatra goreti, ugasiće se ognjište. Taman smo se umili, razbudili, naložili vatru u smederevcu, pristavili kafu i postavljamo za doručak, a Zagorka ne bi bila Zagorka kad ne bi bogoradala.

– Ko je metuo hleb naopačke, jeste li vi ludi, kao da ste kuću na krov okrenuli, ostaćemo gladni – i sad je već svima dosta, al’ ćutimo da ne nastavi. Ćutimo, krstimo se, prekrštamo sovru, brat uzima da seče hleb, jer se uvek hleb prvo seče, pa sve ostalo…

– Zooooooraaaaaneeee, ne seci hleb od sebeeee, ne valjaaaa, nećeš uKući ostati – taman uzmem par zalogaja, ona opet ko sirena na uzbunu.

– Zoriceeee ne sedi na kraj stola, nećeš se udati, ne pevajjjj jesi li luda, muž će ti biti lud, ne grebi šerpu pokisnuće ti svatovi – i meni tad presedne sve i jelo i pomisao na udaju. Neću se udati jer sedim na kraj stola, a još ako se budem udavala pokisnuće mi svatovi i pride će mi muž biti lud. Idi baba skroz me slude. Ne znam više ni gde da sednem, ni šta da radim. A dete kao dete, ne možeš se svrteti i smiriti na jednom mestu. Jedva sam čekala da se doručak završi da krenemo u njivu i pobegnemo iz kuće. Ako ste mislili da nije imala repertoar i za to, grešite. Tek sam prag prekoračila, a nisam ga ni prekoračila jer sam pošla levom nogom, a to se ne sme, jer se sve počinje s desna na levo i desnom nogom i rukom, već sam bila opomenuta.

– Kud ćeš tako preko praga – i koliko puta mi se desilo kad me tako štrecne da pođem levom, pa desnom, pa se isprepliću, pa se spopletem i padnem, ni sama ne znam. Znam da je moja baba Zagorka bila jedna divna žena, brižna, nežna i samo na trenutke, te verujuće trenutke, naporna, na čemu sam joj u stvari zahvalna. Nema ništa lepše od verovanja, jer čovek živi dok veruje u makar šta.

Tekst: Zorica Dragojević