Насловна ТЕМЕ ВОЋЕ Kiviju odgovara vranjsko podneblje

Kiviju odgovara vranjsko podneblje

500

Svi oni koji su ovih vrelih julskih dana prošli ulicom, koja vodi od Šapranačkog groblja do Donje kasarne u Vranju, nisu mogli a da ne primete prelepu terasu koju natkriljuju sadnice kivija. O njima već punih petnaest godina brine Verica Bodven, koja je sada u situaciji da više ne zna šta da radi sa rodom od 300 do 400 kilograma u sezoni.

Ove sadnice je teško odgajila. Ni sama ne zna koliko je puta morala da ponovi sadnju zbog njihovog naprasnog sušenja, za koje pretpostavlja da se dešavalo tokom mraznih dana. Zato ih je pred svaki debeli minus presađivala u saksiju i unosila u kuću kako bi ih sačuvala.

-Te prve godine posle sadnje sadnica kivija je najosetljivija na hladnoću i tada njen koren treba zaštititi. Kasnije kada se biljka ukoreni nema nikakvih problema – priča Verica

Kivi se veoma lako uzgaja na području gde ona živi jer nimalo nije zahtevan ni po pitanju zemljišta, đubrenja, a ni zaštite. Dovoljno je samo da se redovno zaliva pa da dostigne visinu i do petnaest metara. Njene sadnice bi dosada najverovatnije dostigle tu visinu da ih proteklih godina nije redovno orezivala. Kaže da najveći broj izdanaka ima za orezivanje u kišnim godinama kada biljka najviše i buja.

-Kivi je najlepši kada cveta. Ima krupne, prelepe bele cvetove sa zelenim tučkovima, iz kojih se naokolo širi fantastičan miris. U zavisnosti od godine cveta u aprilu ili maju i to u kišnom periodu. Mnogo puta sam se do sada ponadala da će to uticati na manji rod, ali sam se uvek prevarila.”, priča Verica.

Kada zametnu plodove obavezno ih očisti od suvišnog roda, ostavi najbolje koji do berbe pre prvih mrazeva, poprime fantastičan ukus. Jednom joj se samo desilo da to ne uradi i tada je dobila plodove veličine oraha, od kojih je kasnije sa porodicom napravila dobru rakiju.

Berbu kivija obavlja uz pomoć brata Dragoslava Krstića i nekog od članova porodice. Nešto kivija razdeli, a nešto proda po nižoj ceni na pijaci kako bi se rešila zaliha.

Tekst i foto: Gordana Nastić