Насловна ТЕМЕ ЖИВОТ Mirišu kobasice do Beograda

Mirišu kobasice do Beograda

20

Kolone automobila iz Zrenjanina, Beograda i Novog Sada okupirale su malo selo Belo blato. Kao i svake godine parking je bio mali, tražilo se mesto po desetak minuta, a kad smo konačno parkirali do centra dešavanja nas je vukao i vodio miris pečenih kobasica.

Na samom prilasku, preko puta belog šatora u kome se svake godine održava takmičenje u pravljenju kobasica, okreću vola na ražnju. Bar ono što je od njega ostalo. I nije mi jasno, ako smo mi došli oko jedan popodne, ko je do ta doba već uspeo da izede veći deo vola.

A da ima puno ljudi, ima. Od gužve se češemo ramenima, udaraju nam kese jedna o drugu, sve molim Boga da mi ne polupaju onu turšiju od drenjine, što je zbog krvne slike uzeh.

Ljuljajući tamo, vamo, opet tamo, kobasice kupismo mađarske, kažu ljute, a mi se ne oljutismo. Ma ni prići. Doduše, bile su ukusne.
Pored kobasica, još se u kotliću puši jagnjeći gulaš, njega nismo marili da probamo iako je lepo izgledao. O ponudi raznih suhomesnatih đakonija ne treba ni pričati, svega je bilo, a cene niže nego prošle godine što smo zapamtili. I kobaje su bile jeftinije, od 300-500 dinara.

U kifli ili tortilji, kako vam volja. Sveže od 1000 do 1200 dinara za kilogram, prave i na licu mesta. Mi, međutim, ne kupismo kobasice, nama su se svideli sirevi. Ementaler jeftiniji nego u megamarketima, o ukusu ne bih raspravljala.
Oni koji nisu stigli danas, imaju vremena i sutra da posete Belo blato.